Clockwise - Filmski dragulj kojeg uporno zaobilazimo

Ako pitate bilo koju osobu koja se smatra solidnim poznavateljem Johna Cleesea, vrlo vjerojatno će vam reći nekolicinu naslova po kojim ga pamti: Monty Python's Flying Circus, Fawlty Towers i A Fish Called Wanda. Upitate li nekog tko je pomnije pratio filmove u njegovoj karijeri, mogao bi nadopuniti listu naslovima iz serijala Harry Potter, James Bond i Pink Panther. No, vrlo teško da ćete i nakon ustrajnog traženja pronaći više od pet-šest osoba koji su čuli za njegov skriveni dragulj: Clockwise (Precizan kao sat).

Govoreći o broju onih koji su ovaj film gledali, mislim da se bi se brojka spustila na jedan ili dva. Naime, film je iznimno slabo (ili čak nikako) zastupljen na internet stranicama za prikazivanje filmova. O distribuciji u našoj regiji da i ne govorim. Pronašao sam ga prije nekoliko godina, istražujući manje poznatu britansku kinematografiju iz osamdesetih. Ovaj osvrt pišem na način da vam ukratko ispričam sažetak, bez da iznesem ključne smjernice radnje. Možete ju i sami zamisliti ako spojite karakter legendarnog Cleesea s ulogama koje su ga obilježile.

U uvodnoj sceni, Cleesea zatičemo u ulozi Briana Stimpsona, ravnatelja srednje škole, do bola  uštogljenog i opsjednutog rasporedom aktivnosti koje moraju biti provedene precizno kao švicarski sat (najbolji prijevod bi po tome trebao biti Precizan kao sat). Jednoga dana ravnatelj Stimpson dobije poziv na seminar ravnatelja kojeg ne može odbiti: Organizatori  žele da održi govor na jednom predavanju. Radi se o događaju s posebnom važnošću jer se pozivaju ravnatelji samo najuglednijih britanskih privatnih škola. Pod dojmom kako je dobio tu čast zahvaljujući neporecivom smislu za preciznost, pakira kofere i odlazi na vlak za Norwich.

I tu dolazimo to male, ali efektne zabune koja u filmu pokreće domino efekt i uzrokuje apsurdne događaje. Naime, Cleeseov lik, kao i Cleese u stvarnom životu, ima naviku potvrđivati tvrdnje s kratkim odgovorom „Right“ (Tako je). Kako nije sklon prilagođavanju svojeg odgovora situaciji, koristi ga bez razmišljanja o značenju prvotne tvrdnje. Dolazeći na vlak, kondukter mu govori „Vlak je na lijevoj strani (left)“, na što ovaj automatski odgovara „Right!“ (desno) Naravno, događa se da ulazi u krivi vlak. I evo zabune koja produljuje trajanje filma od (pre)kratkih 30 minuta na standardnih sat i 40 minuta.

Film se pretvara u kombinaciju komedije situacije, zabune i karaktera. Glavni lik mora pokazati da je u stanju izvući se iz neočekivanog problema i snaći se da na kraju dođe na vrijeme do cilja. Ubrzo pronalazi Lauru, učenicu iz svoje škole te ju nagovara da ga odvede na dalek put u Norwich. Stižu problemi u hodu: Supruga saznaje da je propustio vlak i ukrcao se s Laurom u njezin auto. Uvjerena da suprug ima aferu s mlađom ženom, kreće za njima zajedno s Laurinom majkom i bakicama iz doma za stare i senilne gdje volontira. Ubrzo kreće igra mačke i miša do Norwicha gdje im se pridružuje i policija zbog prekršaja po putu. Na žalost po našeg Stimpsona, još će se nekoliko puta zabuniti u situacijama gdje se funkcija riječi „right“ lako miješa. Omaška u sporazumijevanju će dovesti do pogubnih, ali urnebesnih situacija.

Ovdje ću stati. Pred vama je okvir radnje kako bi ste uvidjeli sličnost s mnogim drugima britanskim komedijama sličnih tema. Nipošto ne kažem da je redatelj Christopher Morahan pristupio filmu rutinski i bez želje za inovacijom. Bit je u korištenju provjerene formule koja se koristila još u doba filmova iz serijala Carry on. Izvlačenje onog najluđeg u likovima otvara prostor za jednako lude situacije. Clockwise je u svojoj srži komedija ceste. Osamdeset posto radnje se odvija na putu od Londona do Norwicha na sjeveru. Pozitivna strana ovako dinamičkog odvijanja akcije leži u neprestanom prilagođavanju likova novim situacijama. Što je u dvadesetoj minuti bio paničan razgovor Stimpsonove žene s Laurinom majkom, to je pet minuta kasnije prepirka s bakicama koje putuju s njima na sjever. Film se kreće od jedne zabavne situacije prema drugoj. Možda bi tu mogao naglasiti jedan nedostatak, a to je slab razvoj „dubine“ likova. Mi gledatelji znamo motiv zbog kojih su krenuli na put, no ne i njihovu konkretnu priču koja bi možda objasnila ponašanje.

Filmska kritika je iste, 1986. godine presudila filmu i odlučila da je John Cleese dostojan nagrade „Peter Sellers Award for Comedy“. Gledatelji nisu bili istog mišljenja, te je film zaradio nešto malo više od milijun funti (Uložena  su četiri milijuna). U Velikoj Britaniji je tada zlatno razdoblje sitcoma. Razlog neuspjeha kao da leži u slabom pogađanju ukusa publike tog vremena.

Cleese je odmah nakon što mu je na kućnu adresu stigao scenarij za film rekao da ga mora provesti u djelo. „Scenarij je bio jedan od najboljih koje sam ikada vidio. Znao sam na prvi pogled da moramo snimiti film“.

O svom liku govori sljedećim riječima, kao da opisuje sebe u stvarnom životu: „Stimpson je žrtva nepredvidivih okolnosti. Kako pritisak raste, njegovo ponašanje je sve nestabilnije. Komedije se i snimaju zbog takvog načina nošenja sa situacijama: Sve kad-tad krene krivo. Njemu se upravo to događa. U prvoj sceni kada ga vidite, ima sve pod kontrolom. No, pod pritiskom puca jer se ne može odmah uskladiti s kaosom“.

Ovo je jedan od onih filmova koje vrijedi pogledati, ali pronaći film na mreži predstavlja veliki izazov (Pogotovo ako ga želite pogledati bez naknade). Do nedavno je nekoliko stranica sa slobodnim pristupom imalo film u ponudi. Na You Tube, očekivano, film ima promjenjiv status jer ga stalno uklanjaju zbog autorskih prava.

Preostaje nam samo bacimo pogled na ponudu distribucije u našoj regiji. Ako ne dočekamo priznanje ovoj (vrlo nepošteno) podcijenjenoj komediji, potrebno je povremeno upisati naslov u YouTube tražilicu. Budite precizni kao sat, ulovit će te film u pravo vrijeme. Right?