Trainspotting vs T2

Duga i bogata karijera Danny Boylea koja uključuje naslove: Trainspotting, The Beach, 28 Days Later..., Sunshine, Slumdog Millionaire, 127 Hours i Steve Jobs, čini ga možda i najznačajnijim britanskim režiserom u zadnjih 20-tak godina.

Trainspotting
Renton i njegovi kompići su ništ' koristi narkomani, koji životare od jednoga fiksa do drugoga, osamdesetih godina u Edinburghu. Njihov život na rubu igle je tako vjerodostojno prikazan da nemaš osjećaj kada gledaš film da se radi o bandi propalica, što oni jesu, već kao da gledaš dečke iz susjedstva.

Boyle ne osuđuje, on bilježi život ispod ruba. On zaviruje u mračne rupe i istražuje pukotine u obitelji i u društvu. Pritom ne štedi nikoga, ni svoje antijunake, ni društvo beznađa, koje ne pruža previše nade, propalicama iz radničkih četvrti.

S druge strane, one filmske, uporaba stop-motiona i muzike koja je jako pažljivo odabrana pretvorila je ovaj film u izvanredno iskustvo, te ga s pravom pretvorila u generacijski film. Kao nekada npr „ American Graffiti ili Saturday Night Fever. Film je aklamativno dočekan od kritike i od publike. S pravom, jer je poprilično inovativan i kako sam već rekao ne libi se prikazati sav društveni očaj, te individualni ne pakao nego svakodnevni život vucibatina iz Edinburghskoga taloga.

T2
Nakon dugih 20 godina, Mark Renton, antijunak iz Edinburgha, vraća se na mjesto „zločina“. Njegov život u Londonu je samo nastavljen niz promašaja. Tjelesno možda izgleda bolje no prije, no u glavi i srcu je kaos. Ekipa na čelu sa Begbiem jedva čeka da mu se osveti za bijeg s njihovim novcem. On je simbol njihove propasti i njega mogu kriviti za svoje promašene živote. Renton pak nema druge no da pokuša nastaviti život gdje je stao prije 20 godina.

T2 Trainspotting možda nastavlja priču tamo gdje se završila u prvome dijelu, no filmski gledano, nije ni blizu prvome dijelu. Više je umiven, godine su jako ublažile oštricu režisera Boylea. Dok je prije bio nijemi promatrač, gotovo dokumentirao živote propalica, sada se služi empatijom i zrelošću u filmskom smislu. Divlji zanos je odavno nestao, pa je T2 Trainspotting daleko manje upečatljiv film od prvijenca.

Bilo bi najlakše okriviti Boylea za nepotrebni nastavak, no činjenica je da se ljudi zažele žestoke strasti koja je onako sirovo eruptirala u Trainspotting. Vjerovatno ga je ta strast motivirala više od novca, jer su i on i ekipa sa originalnoga seta, ne samo uspjeli u životu, nego im ne fali para. Fali im uzbuđenje, fali im mladost. Zbog toga su se nadali, da bi se mogli vratiti u one uske hlače iz devedesetih. No ne ide to tako. Najbolji je primjer legendarni govor Choose life... choose a job, choose a career, choose a family... kao eklatantan primjer odbijanja da se uđe u kolotečinu života niže srednje klase. Zvučalo je to iskreno i divlje genijalno. U T2 Trainspotting govor Choose life, choose facebook, choose twitter.., je otužna žalopojka bivšega borca protiv establishmenta, u kojem se na svoju žalost sada koprca...

Ako gledate T2 Trainspotting zasebno, kao sam svoj film, slobodno se opustite, nećete biti nezadovoljni. Ako pak prvo gledate Trainspotting. Da se podsjetite. Nemojte. T2 Trainspotting vam neće sjesti kako bi trebalo.