Za sve opcije molim te da se prijaviš ili registriraš!

"Monos" i "The Dead Don't Die" - Imaju li sličnosti?

Imaju li bilo šta zajedničko hvaljeni i nagrađivani Monos i Jarmushev The Dead Don't Die? Naravno, osim toga što će oba filma biti prikazana na ovogodišnjem FEST-u...

Iza prvog filma stoji koprodukcija čak 10 zemalja, iza drugog samo američki kultni reditelj. I dok je Monos (zapravo, u prevodu - "Majmuni"), vizuelno besprekorno urađena priča o gerilskom dečjem odredu koji negde u bespućima kolumbijske džungle ima zadatak da čuva otetu Amerikanku, Jim Jarmush nam je ponudio naizgled horor-komediografsku viziju o zombi-apokalipsi. Međutim, oba filma nose zajedničku osudu nekih od najbesmislenijih postulata savremene civlizacije - Monos snažnu anti-ratnu slikovnicu o uskraćivanju prava na detinjstvo usled "esencijalne" potrebe odraslih da svoje stavove nameću puškama, dok The Dead Don't Die očajnički želi da progovori o besperspektivnosti trke za "naoružanjem" u konzumerističkom smislu, ovaploćenom u statusnim simbolima sadašnjice, od mobilnih gedžeta do različitih šminkeraja. 

E, to je ono što je zajedničko za ova dva filma - iskrena emocija i... eventualno... nada?

Naravno, Monos jeste mnogo ubojitije delo, koje, pre svega, zrači svojom kompleksnošću u detaljima. Povremeno svojim kadrovima kao da isplovi iz Apocalypse Now, dok do savršenstva uzdiže Goldingove motive iz Lord of the Flies. Sva ta deca koja dominiraju kroz ovu uznemirujuću bajku, u kojoj "okidač" za glavnu nesreću bude ubistvo jedne krave (!), zaslužuju najveće glumačke nagrade za svoja ostvarenja, prenoseći nam otrovne strelice opomene da li smo zaista omanuli stvarajući ovaj svet mestom u kome se dečje duše eksploatišu vojničkim čizmama. Ovo je, svakako, hrabar film, drugi dugometražni igrani koji potpisuje brazilski reditelj Alejandro Landes (prvi film bio je Porfirio iz 2011. godine).

S druge strane, Jim Jarmush se u The Dead Don't Die odlučio za prilično "svedeniji" izraz, kombinujući žanrovske postulate s svojim (osuđujućim) pogledima na svet. Mnoštvo poznatih imena, od Billa Murrayja, Tilde Swinton i Dannyja Glovera, do Iggyja Popa i Toma Waitsa, podsećaju na "komšijsku žurku", ali Jarmush ne bi bio to što jeste da u celu zombi-avanturu nije jasno umešao i "tešku konjicu" u vidu kombinacije žanrovskih postulata s svojim (osuđujućim) pogledima na svet. Iako ne tako "prijemčiv" kao, recimo u žanrovski sličnom Only Lovers Left Alive, ovaj "Jarmush" nudi dovoljno iskušenja, čak iako vam se čini da su neki kadrovi baš suvišni, čak i u jednom ovakvom filmu.

Tek, Landes ili Jarmush, ovaj svet bio bi mnogo bolje mesto da su ga iskreirale filmadžije poput, recimo,  njih dvojice...

  • Komentari (5)

Za komentiranje morate biti prijavljeni!

  • Sun_chica
    Active member
    11.11.2020. 22:26

    Maskiran ispod Kolumbijske zastave, prizvuka drevne Grčke i na dlanu date lepote prirode, Monos je film koji preispituje jednostranost njegovog opisa,, i, u zavisnosti od percepcije i afiniteta gledaoca, značajnije ili jednako značajno pitanje individualnosti ljudske jedinke, ili pak, njen instinkt krda?

     

  • 2b0rn0t0b
    eXtreme member
    28.02.2020. 14:46

    Nategnuta paralela. Ova dva filma suštinski nemaju dodirnih tačaka. Džarmušev film je, po mom sudu, njegovo do sada najlošije ostvarenje, toliko loše da nisam ostetio potrebu da se na njega uopšte osvrnem. Prosto sam bio besan nakon gledanja filma, razoćaran i u neverici da je Džarmuš TO napisao i režirao. Nedostojno jednog majstora koji lagano gubni dah i počinje da posrće.

    Monos Alehandra Landesa, brazilskog reditelja koji je više snimao u Boliviji i Kolumbiji, nego u rodnom Brazilu je sasvim druga priča. Za mene je bio pravo otkrovenje. Brutalo oštar i iskren film koji uz to nosi i sjajan humor, zapravo više ironiju i sarkazam kojim režiser iskazuje svoj antiratni i humanistički stav. 

    Nakon drugog gledanja mi se još više dopao jer, iako naoko labava, priča je zapravo veoma homogena, likovi su izvanredno portretisani, glumci su sjajni. 
    Rambo, centralna figura filma, iako i to ne postaje jasno sve do samog kraja je noseći simbol, metafora, epitom, ne znam koji je izraz precizniji. 
    Nakon Apokalipse i ovo je filmska vizija, konradovsko svedočenje iz srca tame, ljudskog hada, paklenog mesta iz kojeg se ne izbavlja lako. 

    Sjajno! 10/10
    2b0rn0t0b2020-02-29 06:09:28
  • Vilin
    eXtreme member
    21.01.2020. 08:14
    Velemajstorska režija, umetnički kadrovi. Potresna priča o sazrevanju i odrastanju dečaka i devojčica (napuštenih ili bez porodice) u bespućima kolumbijske džungle, u surovim uslovima provizornog vojnog kampa.
;

{{message}}

{{item.title}}