Disney je u prvoj polovici osamdesetih bio na rubu stvaralačke krize. Faza čarolije koju je osnivatelj Walt probuđivao u razdoblju prije smrti 1966. godine, odavno se ugasila. Dugometražnih animiranih filmova već je petnaestak godina bilo sve manje. Razlozi su varirali između nekoliko otežavajućih okolnosti: Skupa produkcija, kompliciranost animiranog postupka, teškoće pribavljanja autorskih prava… Činilo se da kompanija preživljava zahvaljujući prihodima od TV emisija koje je vodio sam osnivač, igranih filmova i Disneyland tematskog parka.

Uz to, studio kao da je do tada „potrošio“ sve važnije bajke u prijašnjim produkcijama pa je sada morao istraživati nove izvore za ekranizaciju. Jedan od takvih pokušaja da se popularno fantasy djelo pretoči u film, bile su knjiga „The Black Cauldron“ i „The Book of Three“ američkog pisca po imenu Lloyd Alexander. Radnja svih nastavaka u serijalu prati mladog svinjara Taurona kako odrasta boreći se protiv različitih sila zla. Na prvi pogled se činilo kako je studio napokon našao „zlatnu koku“ među piscima proznih radova. Alexandrove priče za mlade odisale su srednjovjekovnom mistikom kojoj se Disney mnogo puta vraćao u svojim filmovima. Zadnji film sa srednjovjekovnom radnjom kojeg je studio producirao, bio je Robin Hood 1973. godine. Publika je u njemu prepoznala šarm filmova kao što su imali Snjeguljica, Pepeljuga i Trnoružica. Po uzoru na stari uspjeh, Disney je procijenio kako je došlo vrijeme da stare, provjerene teme radnji uskladi s najnovijom animacijskom tehnikom: Korištenjem CGI tehnologije u tehnički zahtjevnim scenama.

No, da bi došli do dana same premijere i kontroverznih događaja koji su uslijedili, potrebno se vratiti u drugu polovicu sedamdesetih. U to vrijeme Disney je radio punom parom na produkciji igranih filmova. Tržište se počelo sve više otvarati tržištu video kazeta te je kompanija nanjušila dodatnu zaradu posudbom svojih filmova. A, igrani filmovi, s obzirom na to da ih je nedvojbeno lakše snimiti nego animirane, tih su godina dolazili kao po pokretnoj traci (4-5 naslova godišnje). Za to vrijeme, osoblje studija zaduženo za crtane naslove taman je završilo s animiranjem filmova Mnoge avanture Winniea Pooha i Spasioci.

Po produkcijskom planu, sljedeći film na redu je trebalo biti baš Crni kotao. No, kako je paralelno postojalo više likova i radnji koje su se razmatrale za stavljanje u film, produkcija se pokazala sporom i neizvjesnom. Jednostavno rečeno, prvi crteži koje je predstavio veteran animacije Mel Shaw pokazali su se previše kompliciranim za animatore. Kada jedan renomirani studio poput Disneya proglasi nešto neizvedivim, tek tada znate da su nastali problemi. Nakon par godina natezanja i odugovlačenja, odlučeno je kako će se u originalnom terminu izdavanja filma, objaviti Lisica i Pas.

"Crni kotao" nastavlja s produkcijom, ovoga puta s definiranim scenaristom (Rosemary Ann Sisson) i umjetničkim direktorom (Vance Garry) koji je predložio završni okvir radnje. Naoko je sve teklo po planu kada je ekipa sakupljena… pa se shvatilo kako problemi ni upola nisu završili. Usprkos tome što je produkcija službeno počela 1980. godine umjetnička izvedba je i dalje bila stvar prijepora.

Disneyev suradnik u to vrijeme je bio Tim Burton, budući redatelj i vizualni geniji kojeg pamte po raskošnim produkcijama i suradnji s Johnnyem Deepom. Iako je pridonio svojim crtežima, oni su nakon uspoređivanja s ostalim radovima bili odbačeni. Ne treba posebno naglašavati kako je Burton nakon ovoga prekinuo suradnju sa studijom. Direktori odgovorni za stvaranje Lisice i psa težili su stilu animacije kakav je bio prisutan u filmu Pepeljuga prije tridesetak godina. Da bi se postigla ta umjetnička razina, čak je i Milt Kahl, poznati animator iz ekipe „Disneyevih 9 staraca“ pozvan natrag iz penzije. Promjene koje su napravljene ticale su se dizajna glavnih likova - Tarana, Eilonwy, Fflewddura i Fflama. Nakon što je napravljena posljednja promjena u pogledu micanja Johna Muskera i Rona Clementsa (Alladdin) iz produkcije, film je napokon krenuo s radom. Sudionici još uvijek nisu znali što ih čeka.

Godine 1984. nemontirana verzija filma je bila spremna. Bilo je potrebno obaviti testna prikazivanja među ciljnom publikom kako bi se ustvrdilo koje dijelove ostaviti, a koje izbaciti iz „finalnog reza“. I ovdje dolazimo do najvećeg izazova s kojim se film susreo: Scene akcije su se pokazale previše zastrašujućima za djecu. Prevagnuo je trenutak kod prikazivanja filma u Disneyevom studiju u Burbanku kada su majke morale izvoditi uplakanu djecu van. Ovo je za novog predsjednika kompanije Jeffreya Katzenberga bila kap koja je prelila čašu.

Čak niti nakon rezova koje je naredio nije bio zadovoljan, te je samo ušao u montažersku sobu i sam počeo skraćivati film. Na kraju su ga ipak uspjeli nagovoriti da prestane. No, završni ultimatum koji je dao svim sudionicima u projektu glasio je da skrate film kako on traži. Do trenutka kada je film bio premijerno prikazan u srpnju 1985. godine, iz filma su izbačene mnoge grozomorne scene poput eksplicitnih prikaza borbe mladog Tarana protiv vojske nemrtvih, uklanjanje sugestivne golotinje gdje Eilonwi visi iznad ponora u poderanoj haljinici te možda najgori prizor koji je eventualno završio na internetu: Čovjek kojeg demon iz kotla ostavi u užasnim razderotinama i čirevima te se potom raspadne trunući.

Scena koje su trebale biti ublažene bilo je pregršt. Naposljetku je film montiran tako nemušto da se dogodila neusklađenost između slike i tona u završnoj verziji filma (Glazba u jednom trenutku promjeni svoj tok, sugerirajući „rupu“ koja je napravljena grubom montažom). Film kojeg je te godine Disney (napokon) objavio bio je drukčiji od gotovo svega što je studio do tada stvorio: Nije imao ni jednu pjesmu, odmah po završetku izlaska iz kina je „bunkeriran“ i nije prikazan na video kazeti do 1997. godine. Ostao je znakovit i kao prvi Disneyev film koji je dobio oznaku PG, što sugerira scene blagog nasilja i uznemirujućeg ugođaja koji bi mlađim gledateljima mogao biti strašan.

Kritičari su film proglasili „ambicioznim, ali punim manjkavosti“. Časopis „Time out“ iz Londona išao je do te mjere proglasivši film „ogromnim razočaranjem“, dodavši kako izostavlja „sav šarm, dobre likove i zdravi humor prethodnika“. Iako je većina kritika išla na račun slabo adaptirane radnje originalnog dijela, kritičari kao što je bio Roger Ebert vidjeli su pozitivu u vizualnim aspektima i glasovnoj izvedbi Johna Hurta. No, čak ni pozitivni komentari upućeni na lijepu animaciju postignutu digitalnim procesima nisu bili dovoljni za Jeffreya Katzenberga. Smatrao je kako su u rukama imali „iznimno kvalitetan materijal Alexandrovih novela, ali da su sve potratili lošom direkcijom“. Najveća utjeha koju su u tom trenutku mogli dobiti bila je pohvala samog pisca kojemu se film navodno dopao. Izjavio je: „Kao prvo, moram reći kako ne postoji sličnost između filma i moje knjige. Tim rečeno, u filmu, kao zasebnom umjetničkom djelu, prilično sam uživao. Nadam se kako će svatko tko pogleda film biti zadovoljan. Isto tako se nadam kako će poslije toga pročitati i knjigu. Između knjige i filma postoji razlika. U knjizi je sadržana veoma dirljiva, sadržajna priča. Mislim da bi gledatelji čitajući knjigu mogli otkriti više dubine.“.

Za Disney, Crni kotao je film kojeg bi studio najradije zaboravio. Proces produkcije je predstavljao sve ono od čega se studio pokušao distancirati dijeljenjem svojih filmova sa svijetom: Likova koji nisu ispunili svoj potencijal, do bola rascjepkane priče sa scenama nekarakterističnim za Disneyev stil, te hladne izvedbe bez duha i pjesme koja često pokreće radnju. Kompanija je odlučila kako mora dalje. To je napravila na najuspješniji mogući način ulaskom u znakovitu „renesansnu“ fazu četiri godine kasnije. Ipak, čak ni neodoljivost naslova kao što su Mala Sirena i Aladdin nisu mogli do kraja isprati gorčinu nastalu zbog stvaranja Crnog kotla: Crne rupe koja je pokazala kako kreativni proces nastanka dugometražnih filmova ima i svoju crnu stranu.